Quintessence as public space

It is a canvas that cannot be affected or changed, it is there, just like human consciousness, relative, infinite.

The research itself is focusing on invisible but very sensible and measurable element of nature that space, humans, including their communication is consisting of. The fact that quintessence is infinite, must not mean that we, the people are allowed to exploit it infinitely.

How does urban noise and pollution by infra-sound that is integrated in this noise, reflect on human nervous system, on plants and on animals’ navigation?  Why are public communications  pushed into the “economical”, “legal”, “political”, “informational”, and logical dependency on internet providers and their technology? How democratic is that? 

There are numerous aspects of the wireless signal transmission and its legal, economic, cultural, spatial and medical effects that need to be questioned. This particular exploration is in fact questioning the role of “uncontrolled” public space on technologically “controlled” culture.

Haris Sahačić:

D j e t i n j s t v o – 1977 – …

Sarajevo. 1977. Logavina. Na raskrižju moderne arhitekture planski građene za potrebe situiranja funkcionera Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i ostataka arhitekture sarajevskih Jevreja i uglednijih građanskih obitelji, obitelj sarajevskih urara dobila je između ostalih potomaka i mene. Moje djetinjstvo, bilo je smješteno u jedan okvir drugarstva djece ulice koja je u to vrijeme nosila ime jednog sarajevskog urara, Jevrejina Eliezer Perera – Leze. Nažalost, naziv te ulice danas, samo je jedan asemantičan sklop slova. Bilo je to djetinjstvo djelomično provedeno u školi u kojoj se u ta vremena osim što se učilo čitati, pisati i računati, majstorski vajala duša djece od koje će se par decenija docnije tražiti jedno. Da shvate …

Kao zubčanik,

smisaono adekvatan prvom do sebe,

u savršenom odnosu sa osovinama,

uz savršenu dostatnost sile, sa opruge,

što se oko svega,

okreče

i koju one prenose.

Kao sistem,

zatvoren sam u sebe

dostatan vremenu i prostoru

u kojem stvara i jeste

ja.

I z b j e g l i š t v o – 1992 – …

Taman kad više nisam mogao da se odlučim koju srednju školu da upišem, moju dilemu prekinulo je ljudsko neznanje, koje je te 1992. godine dobilo oblik i politički legitimitet. Izbjeglištvo se nametnulo kao jedino rješenje. Izbjeglištvo je najvjerovatnije moja prava srednja škola.

Dovoljno slab da bi bio dobar dušmanin,

dostatno star da bi bio izdajnik...

P o v r a t a k – 1997 – …

To nije bilo ono Sarajevo iz kojeg sam prognan i kojeg sam bio i ostao željan. A kako nakon svega što mu se desilo i da bude. Ipak, povratak svojoj kući nije samo provedba aneksa 7 sporazuma koji su potpisali vinovnici ljudskog neznanja koji su me i prognali iz vlastitog djetinjstva.

Nije to ni nekakva želja da se čovjek vrati djetinjstvu i bezbrižnosti… ja sam nekako stalno želio da se vratim svom sistemu odnosa, spoznaja, prijateljstava. Samo, to je ono što je herojski poginulo, odmah nakon prve žrtve svakog rata, istine. I dok je istina ginula, politički legitimno ljudsko neznanje je tražilo svoje mjesto u mojoj raji, mojoj mahali, mojim prečicama, avlijama, logama, mojoj nafaki. U tom procijepu između progona i povratka, počela je potraga za razlozima za skoro pa mitsko i najjedinstvenije prokletstvo “stranca u vlastitom plemenu”. Ta potraga je vremenom ušla u jednu poetsku dimenziju iz koje “prokletnik” ni dan danas nije uspio da pobjegne. Ta poetska dimenzija je stvarna domovina poezije radiofonijski objavljene pod nazivima “Rekvijem za suze boema“, “Tri vještca” i “Ostao je stisak ratova oko naših vratova“.

Vlast – 1999 – …

Bio je to sticaj slučajnih životnih okolnosti. Velike ljude i sindikalne borce kao što je to bio rahmetli Kemal Ljuhar ili kao što je Jürgen Buxbaum teško da je sa svojih 22. godine moguće sresti, upoznati ih i dozvoliti im da vam u tim godinama daju vid kroz prizmu socijalne svijesti i sindikalne savjesti. Tako nekako, sticanjem tog “vida” i “sluha”, počeo je i nekakav čudan unutarnji nemir, počela su da se roje pitanja na koja nije bilo odgovora…

… sve dublje i dublje,

kroz prostor između redova,

u svijet konteksta

i bolesnog

bosansko-hercegovačkog

“općeg mjesta”…

Tek kasnije, pred očima se počnu nazirati konture sistema nepravde koja se prepliće kroz nepravde koje generiraju nepravde. Sve sitnije i sitnije, sve rafiniranije i perfidnije, sve prema spoznaji da svaki kapilar sistema ne samo da nema nikakvu razumnu funkciju ili da je disfunkcionalan, nego generira isključivo i jedino nepravdu. Svaki ubogi dan. Kad se ta percepcija svakodnevnice, sabere sa osjećajem nemoći da se bilo šta mijenja, dok se pred očima smijenjuju reciprociteti osionosti i kad se na to još doda i svijest o socijalnim konsekvencama. Velike laži i veliki prezir postanu djetinjasto opravdanje za potpuni mrak duha. Nelogično postane logično i na kraju se dobije… “nepriznati umjetnik”.

Tako sam kao “nepriznati umjetnik” do trnja došao koračajući trnjem radeći za novac, volontirajući za rešpekt i stvarajući umjetnost za dišpet.

… dovoljno mlad da bi  ponižavanjem bio ukroćen,

dovoljno prezren da spoznam bezdomovinstvo,

dovoljno sam da spoznam oštricu razuma,

ja.

Bijeg od  “mira” – 2007 – …

Jedan kratak poetski fragment pod nazivom “Svaki čovjek je jedno ostrvo” istrgnut iz zbirke “Rekvijem za suze boema”  bio je umjetnički gledano dovoljno neobičan da zainteresuje Ralfa Homana, tadašnjeg profesora Katedre za eksperimentalni radio na Bauhaus-Univerzitetu u Weimaru. Kratko nakon toga, dobio sam stipendiju Fondacije Hans Boeckler nakon čega sam bio podvrgnut studijama oblikovanja medija.

Prelazak iz kulture u kulturu nije mogao ostati neopisan. Bio je to prelazak iz tame u svijetlost, iz haosa u red, bili su to logički i administrativni, jezički i egzistencijalni lomovi, bilo je to vrijeme adaptacije, uviđanja socijalnih razlika i globalne nepravde, vrijeme inspiracije, impresija, auto-patetike, istraživanja vlastitih čula, istraživanja porijekla emocija, osjećaja tihog vrenja nostalgije za nedovršenim povratkom onom što me prognalo.

R a d i o   u m j e t n o s t – 2011 -…

Eter i frekvencija prolaze,

kroz zidove,

kroz kosti,

kroz lobanje…

Radio je esnaf (bolje reči dimenzija za sebe), koji u mileniju telekomunikacija predstavlja osnov pismenosti. Moje bavljenje radio umjetnošću mi je pomoglo da pronađem odgovore na pitanja na koja ranije nisam nalazio odgovore a ticala su se jednog radiusa koji polazi od pitanja oblikovanja društvene svijesti pa ide preko uloge signala u kodiranoj komunikaciji  i nekako završava na teorijama o eteru. Danas iz ništa stvaram, slikam, prostorno konceptualizujem i za radio-teatar kontekstualizujem autorske naumpadnosti, produciram eksperimentalne zvučne igrokaze, radio informanse i eseje, kritikujem suvremenu umjetnost, pratim historijsku hronologiju razvoja zvuka u filmu i akustično oblikujem poetiku vizuelnog u filmu. Pod pseudonimom “Obscure Mindframer” produciram i komponujem akuzmatične kompozicije zvukova.

Moj dug …

Kanal slobode kojem dugujem beskonačnu zahvalnost: Studentski eFM radio, Radio FREI, Fondacija CURE, Međunarodni komitet za razvoj naroda, Asocijacija za kulturu i umjetnost – CRVENA, Hans-Böckler-Stiftung, bauhaus.fm, Arbeit und Leben Thüringen World Contact Übersetzungsbüro GmbH i mnoge druge organizacije i pojedinci koje doživljavam kao ljude bez kojih moj put prema sebi ne bi bio moguć. Zahvaljujući uticaju svih njih na mene, danas sam živ i lagano koncipiram http://www.meta-radio.fm