"Već sam zanimljiv omot sa crtežom ovce koja ostavlja ljudsku sjenu (produžetak, a ne nadogradak se vidi s poleđine omota) aludira da se ovdje može naći nadrealističnih, pa čak i apstraktnih, zbunjujućih tema. Dakako. Vrečar se u prvom redu bavi samim sobom i najbliskijom okolinom, ljubavnicama, priležnicama, slomljenim srcem, neuzvraćenim emocijama, tihim patnjama, depresijama i mračnim fragmentima razmišljanja o filozofiji života koja je potaknuta psihodelicima i maliganima. On pjesme sabija oko jednog efektnog stiha iz kojeg razvija cijeli sadržaj snažne misli koja možda i nema duboki smisao, ali nalazi kroz svaki stih objašnjenje vlastitog razočarenja. Puno rijeđe ushićenja i zanosa, čak i kad se radi o seksu ili orgazmu ("Na roko"). U svemu vidi mnogo apstrakcije prividnih halucinacija jer se radi o znatno drugačijem stilu poezije koja i nema mnogo veze s romantikom i senzibilnošću. On umije u isti prostor dovesti živi, svima vrlo poznat pojam i onda ga zaskoči poput vlastitog roba kome pomalo i nastrano nameće svoje principe. Vješto barata vatrometom probranih riječi gdje samo jedna pjesma praktički i nema neku određenu snagu. Neprestano luta: počne vrlo dobro, razveže priču i onda se poput riječne delte raširi na više odvojaka, no u svakoj pjesmi postoji upravo najmanje jedan genijalan stih svodeći vlastitu poeziju upravo na smisao, da karikiram, onih rock pjesama koje i nisu nešto osobito po svome sadržaju, ali imaju neki prokleto dobar dio koji vam se sviđa i zbog kojeg će te pjesmu ponavljati, analizirati i tumačiti.



Što je to toliko dobro u Vrečarovoj zbirci? Ta njegova igra riječima, filozofska misao svjetonazora čovjeka razapetog između njegovog dubokog unutarnjeg svijeta i onog kojeg susreće svakodnevno, a s njime više nego očito nije zadovoljan neprestano ga pokušavajući modulirati sebi u korist. Izvrće ga netipično, bez trivijalnosti i patetike sa stalnim književnim strahom i paranojom da od toga ne napravi prostu, običnu pjesmu koja bi svima bila razumljiva. Ona mora biti neobična, alternativna, posebna i vraški ekspresivna s puno bogatih dosjetki. Da bi razumijeli njegovu poeziju, valja prvo ući u taj njegov hermetički sklop odnosa između njega i civilizacije: on se ne trudi pojasniti čime je bio potaknut da napiše neke stihove jer u njegovom kontekstu nije nužno da sve što je napisano nešto striktno točno treba i da znači, već te njegove pjesme pružaju neku utjehu, satisfakciju, izraze frustracija, pa baš ako hoćete, mogu i tetošiti emotivno rastrganog čovjeka koji se doživljava kao nezadovoljni patnik, veliki cinik i mračnjak istovremeno. Vrečar je ovdje unio svoj DNK u kome se raspoznaju njegovi šavovi i ozlijede, duboke rane, poneke bizarnosti, ali i pjesničke namjere da ne ispadne žrtva vlastite retorike i sentimentalnosti.

Kroz pjesme se jasno uočava da je jezično nabrušen i načitan (Jesenjin, Majakovski, Heraklit, možda i Branko Miljković i neki slični) ne libeći se da i psuje kad je potrebno izbacujući priličnu gomilu kritike na razne stvari, pojave i općenite kolektivne subjekte koji su mu trn u oku. Ponekad, a i vrlo često ode u tu spomenutu demagogiju s obiljem delta-metafora gdje mu se gubi osnovni tok. Umije otići u mračnu pozitivnu širinu grmeći poput Ian Curtisa i Nick Cavea ostavljajući mnogo prostora za percipiranje stihova koji jesu individualni i katkad teško dostupni ljubitelju poezije. Mnogi se vjerojatno neće dugo moći indentificirati s njegovom poezijom jer je surovo postavljena da poput Bandića okoliša prečicom za koju ne zna baš svatko. A to mu izgleda i nije namjera. On upravo poput političara vješto barata riječima pretvarajući ih u stihove prikazujući vlastitu nemoć, nesigurnost i latentno naglašen potencijal da od čitatelja ubere prijeko potrebnu mistifikaciju. Momak izgleda živi zbog toga kao što upravo političari žive samo da zavaraju ljude.



Čitajući ovu uistinu sjajno sročenu poeziju na slovenskom (hrvatski prevod zaboravite, nije dovoljno dobar, treba puno korekcije), nailazi se na predanog poetu koji se trudi svaki stih pretvoriti u suho zlato lirske književnosti. Za sada underground, a kako će dalje biti, tko zna... Kaže u zadnjoj "Tako enostavno je včasih": 'ne potrebujem ne prestola, ne krone, vse kar potrebujem nosim v radovednih dlaneh'. Ili: 'ne treba mi ni prestolje, ni kruna, sve što trebam nosim u znatiželjnim dlanovima'."

V tokratnem Mešano na žaru ima Soma Arsen glasbeno-poetičen recital. Predstavlja zadnjo pesniško zbirko Črna Ovca, veliko oscilacije in grlene interpretacije, priklopi se!

***

Med krajšim pogovorom in umetnikovim nastopom smo poslušali skladbo Črni biser iz plošče Košček hrupa in ščepec soli.

In še Tomijev prejšnji nastop v nočnem programu Radia Študent.